Uloga roditelja u prevenciji nasilja
Istraživanja su pokazala da se nasilno ponašanje uči ili sprečava u ranim godinama. Roditelji imaju važnu ulogu u ovom procesu. Svakom djetetu je potreban odnos pun razumijevanja, kako bi se osjećali sigurno i razvili osjećaj povjerenja. Ako roditelj nije u stanju da se uspješno nosi s ulogom roditeljstva, savjetuje se da o tome razgovara sa stručnjakom u psihološkom ili roditeljskom savjetovalištu.
Roditelji ne treba da reaguju na djetetovo ponašanje na neprijateljski način, jer dijete često preuzima model ponašanja roditelja. Jedna od uloga roditelja je naučiti dijete da se izvini i popravi greške, ukoliko se ponaša nasilno, ili da ga potpuno podrži i zaštiti ukoliko je doživjelo vršnjačko nasilje.
Bitno je istaći da je mnogo manje vršnjačkog nasilja ukoliko su prisutni odrasli, jer su tada u poziciji da kontrolišu ponašanje svoje maloljetne djece.
Ukoliko roditelji pažljivije posmatraju svoje dijete i njegovo ponašanje, moći će uočiti određene karakteristike koje sugerišu da je ono zlostavljano ili da je sklono nasilnom ponašanju. Na taj način će biti u prilici da na vrijeme reaguju, prepoznaju, djeluju i spriječe teže posljedice vršnjačkog nasilja.
Djeci koja trpe nasilje najčešće se ne ide u školu, govore da su bolesna iz straha od odlaska u školu, imaju stvarne fizičke reakcije poput glavobolje ili bolova u stomaku.
Događa se često da dolaze kući sa potrganom odjećom, oštećenim školskim knjigama ili opremom, ostaju bez ličnih stvari, imaju neobjašnjive modrice, ogrebotine na tijelu, a za to daju nevjerovatne isprike; dolaze kući gladni iako su imali novac za užinu. Jedna važna osobina je da postaju povučeni, plašljivi, imaju nisko samopouzdanje te često sebe vide u negativnom svjetlu.
Sve se to odražava i na njihov uspjeh u školi, jer može se dogoditi i da počnu slabije učiti ili pokazivati manjak volje za učenjem, dakle, gube motivaciju. Napeti su, odbijaju da jedu, tokom spavanja imaju noćne more, a nadasve odbijaju govoriti o tome šta nije uredu i nisu raspoloženi za druženje. Neka zlostavljana djeca mogu čak maštati o planiranju osvete i pritom je važno da roditelj pažljivo reaguje i da ne pothranjuje djetetovu osvetoljubivost, ukoliko sazna za to.
Roditelji moraju znati da se zlostavljano dijete srami toga što mu se dešava i teško o tome govori. Neophodno je dijete najprije ohrabriti i pružiti mu podršku. Ukoliko ste roditelj zlostavljanog djeteta, obratite se nadležnima u školi i policiji i budite dosljedni u prijavljivanju svake vrste nasilja nad vašim djetetom.
Ukoliko se dogodi da ste roditelj djeteta koje se ponaša nasilno prema drugoj djeci, važno je najprije ozbiljno razgovarati s njim/njom o tome, sa nastavnicima i sa ostalim učenicima. U tom razgovoru, djetetu mora biti istaknuto da je takvo ponašanje nedopustivo i potpuno neopravdano, jer nasilje se ne smije opravdavati, odobravati niti može imati dobre posljedice.
Bitno je da u tom razgovoru dijete detaljno i istinito opiše šta se događalo i zbog čega, pri čemu i dijete i roditelj stiču bolji uvid u situaciju. Samim tim, roditelj može djetetu pomoći da uvidi zašto je loše ponašati se nasilno, odnosno, da nipošto nije uredu kod drugih izazivati osjećaj straha, nelagode, tuge na verbalan, fizički ili bilo koji drugi način.
Isto tako je važno da se kaže djetetu da se prvom prilikom izvini zlostavljanom djetetu i popravi svoje ponašanje. Ukoliko roditelji nadziru i provjeravaju ponašanje nasilnog djeteta kroz razgovor sa njim/njom, nastavnicima i ostalim učenicima, a naročito sa zlostavljanim djetetom, time i svom djetetu i ostaloj djeci pokazuju da se ponašaju odgovorno i brinu o svačijoj sigurnosti i sreći.
Prilikom ovakvih razgovora neophodno je da roditelj zauzvrat ne reaguje nasilno, jer će to samo potvrditi da je glavni uzrok nasilnog ponašanja njihovog djeteta nasilno ponašanje roditelja.
Razgovor mora biti ozbiljan, detaljan, ali iznad svega miroljubiv. U krajnjem slučaju, poželjno je da roditelji potraže podršku psihologa ili drugog stručnog lica koje će ih savjetovati kako djelovati u najboljem interesu svog djeteta, odnosno, kako ga dalje odgajati da ne bude nasilno. Na ovaj način uloga roditelja da nauče svoju djecu šta je nasilje, a šta nije može biti veoma efikasna i u jednakoj saradnji sa školom i sa zajedničkim ciljem nasilno ponašanje može biti svedeno na minimum.
Uloga škole
Međuvršnjačko nasilje se najčešće dešava u ili blizu škole, budući da je to mjesto na kojem se djeca najčešće međusobno susreću. Ono se jednako dešava u manjim i većim školama, u ruralnim i urbanim sredinama i u razredima sa većim kao i manjim brojem učenika.
Zlostavljanje se najčešće dešava na školskim hodnicima, igralištima, WC-ima, ali i u razredu pred ostalim učenicima kao svjedocima. Ono se može događati i na ulicama dok se djeca vraćaju kući nakon nastave, u javnim prijevoznim sredstvima, parkovima, i sl.
S obzirom da se vršnjačko zlostavljanje najčešće dešava u školi, ova institucija sa svim njezinim članovima može i treba da stvara atmosferu u kojoj će se učenici i nastavnici osjećati sigurno, sretno i svrsishodno.
Obaveza nastavnika i škole je da, ako se nasilje dešava u školi, s tim upoznaju roditelje (ukoliko im je situacija nepoznata), policiju i socijalnu službu.
Za slučajeve nasilja postoje jasni protokoli koji se trebaju zakonski provesti. Nereagiranje na agresivna ponašanja učenika i loš nadzor u određenim dijelovima škole olakšavaju zastrašivanje drugih učenika. Svi koji posmatraju nasilje trebaju reagovati kako bi ga zaustavili.
Ako izostane reakcija, nasilno dijete može pomisliti da niko nema ništa protiv toga što radi, a zlostavljano dijete još više bježi u nesigurnost i osjeća se loše. Čak je bolje i otići s mjesta događaja nego stajati i posmatrati nasilje.
Postoje situacije u kojima se djeca i žale nastavnicima, ali ne budu ozbiljno shvaćena ili potpuno saslušana.
Prema rezultatima nekih istraživanja, veliki je broj nastavnika koji je uvjeren da adekvatno interveniše u slučaju vršnjačkog nasilja (71%), dok je zapravo manji broj učenika (25%) koji priznaju da je nastavnik intervenisao nakon što bi se požalili da su zlostavljani.[1] Ovi podaci ukazuju da je neophodan veći angažman škole i njezinih uposlenika (nastavnika, pedagoga i drugih) u uočavanju vršnjačkog nasilja i efektivnom djelovanju da se ono prevenira.
Nastavnik može pozitivno uticati na učenike ukoliko među njima primijeti zlostavljanje te izravno se obratiti djetetu koje vrši i onome nad kojim je počinjeno nasilje. Sljedeći korak koji nastavnik može poduzeti jeste obavijestiti roditelje i zlostavljanog djeteta i zlostavljača pa miroljubivo razgovarati o tome.
Druge preventivne mjere koje škola može preduzeti su uspostava većeg nadzora ponašanja učenika tokom odmora u razredu, hodnicima, na igralištima ili u svlačionicama. Korisno je formiranje grupe nastavnika koja će se posebno baviti problemom vršnjačkog nasilja i uključivati roditelje u prevenciju.
Pritom je važno uvođenje tzv. anonimnih kutija za pisma u koja će zlostavljani učenici moći da se požale ukoliko ih se maltretira, a ta pisma bi analizirali i adekvatno na njih reagovali školski pedagog i psiholog, kao i ta grupa nastavnika.
Osim navedenog, škola i njeni uposlenici trebaju odrediti jasna pravila ponašanja koja su prihvatljiva za sve, u duhu podrške, prijateljstva, saradnje, a odbaciti i uskratiti podršku svim onim vrstama koje proizilaze iz nasilja.
Uloga društva
Društvo je u jednakoj mjeri kao i porodica izvor i kreator pozitivnih i negativnih načina ponašanja, samim tim i nasilja. Poštovanje drugog i drugačijeg je osnova na kojoj se najefikasnije gradi prevencija vršnjačkog nasilja i, općenito, društvo može uvelike pomoći u izgradnji životnog djelovanja u kojem je poštovanje jedna od bitnih vrlina.
Uobičajeno je da bosanskohercegovačko društvo potcjenjuje pojavu nasilja među djecom osnovnog i srednjeg školskog uzrasta.
Porodica i škola kao institucije iz kojih djeca „polaze“ u svijet i život odraslih su istovremeno ogledalo, ali i stvaraoci zdravog društva. Ako se vršnjačko nasilje u velikom procentu i često događa, to znači da društvo dopušta i odobrava nasilje, odnosno, doživljava ga kao vrlinu.
Međutim, kada društvo sankcioniše nasilje među maloljetnicima i odraslima, onda je to znak da ne odobrava nasilje. Iako je u kontekstu vršnjačkog nasilja prevencija prvenstveni cilj, važno je da za nasilje postoji kazna koja će se primjenjivati.
Kada postoje sankcije do kojih se drži onda je društvo svjesno da postoji univerzalni autoritet, koji štiti građane države. Npr. možemo da vidimo djelovanje porodice koja prijavljuje vršnjačko nasilje, škola zauzvrat poziva socijalne i pravne službe, čime se problem rješava zakonskim putem.
Svi su povezani (porodica, škola, psiholog, policija, sud, i druge ustanove) i svi su mehanizam koji pokreće djecu, a važno je da atmosfera u kojoj živimo bude prijateljsko, mirno, saradničko, samilosno, itd.
Pojedinačno itekako možemo uticati na sprečavanju nasilja i konflikata u školama, porodicama, na ulicama, kako riječima tako i djelima.
Postupci vršnjačkog nasilja, kako na internetu tako i izvan, predstavljaju znak slabosti, krize u djetetu i nesposobnosti da se suoči sa vlastitom odgovornošću, bilo da je ono steklo to znanje u roditeljskom domu ili ne.
Stoga, ako djeca grade identitet nasilnika, to znači da smo ih negdje zanemarili, iznevjerili ili zaboravili ih podsjetiti da su dio zajednice ljudi i da ta zajednica može biti dobra samo ako najprije pođu od sebe, govore i rade dobro i sebi i drugima.
[1] Berima Hačam i Jasna Sofović, Vršnjačko nasilje. Priručnik za odrasle, Sarajevo: SOS Dječija sela Bosna i Hercegovina, 2015, 10. str.